Stiropor Eps-f 15cm

Stiropor Eps-f 15cm

Debljina: 15 cm
Duljina: 100 cm
Širina: 50 cm
Materijal: EPS – ekspandirani polistiren
Toplinski otpor RD: od 2,05 do 2,56 m2K/W
Toplinska provodljivost λD: ≤ 0,035 do 0,041 W/mK
Vlačna čvrstoća: ≥ 100 do 120 kPa
Reakcija pri požaru: razred E
Temperaturna postojanost: do 80°C

Ekspandirani polistiren (EPS) koji je poznatiji kao stiropor® je termo-izolacijski materijal karakterističnih fizikalno-kemijskih svojstava. EPS je materijal izvanrednih toplinsko-izolacijskih (λ = 0.041 do 0.035 W/mK) i mehaničkih svojstava, niske cijene te jednostavne ugradnje pa je vrlo brzo osvojio svjetsko graditeljstvo i do danas je ostao na vodećem mjestu s udjelom većim od 40 %. Proizvodnja ekspandiranoga polistirena (EPS) provodi se u tri stupnja. U prvom se stupnju granule polistirena izlažu vodenoj pari u tzv. predekspanderu; struktura granule omekša, a lakohlapljivi ugljikovodik pentan prelazi u plinovito stanje. Usljed toga granule ekspandiraju povećavajući svoj volumen 20 do 30 puta uz istovremeno smanjenje gustoće sa oko 600 kg/m3 na 15 kg/m3 do 30 kg/m3. Predekspandirane granule transportiraju se pneumatskim transportom u paropropusne silose gdje dozrijevaju 8 – 24 sata. Ovo odležavanje predstavlja drugi stupanj u kojemu se odvija difuzija viška pentana iz predekspandiranih granula. U trećem stupnju se dozrele granule transportiraju u metalne kalupe, tzv. blok forme, u kojima, djelovanjem suhozasićene vodene pare, dolazi do konačne ekspanzije granula EPS-a te njihovog sljepljivanja u monolitnu formu koja se sastoji od zatvorenih ćelija. Blokovi, proizvedeni na opisan način, se nakon perioda dimenzijskog stabiliziranja izrezuju u ploče ili neke druge željene oblike pomoću uređaja za izrezivanje vrućom žicom. Gustoća (kg/m3) najviše utječe na svojstva ploča EPS-a. Ploče EPS-a proizvodimo u 6 različitih gustoća u rasponu od 12 kg/m3 do 30 kg/m3, pa se ovaj proizvod donedavno i deklarirao prema gustoćama. Danas prema Tehničkom propisu o uštedi topliske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama, odnosno HRN EN 13163:2002 proizvodi se deklariraju prema tlačnoj čvrstoći (kPa). Svaki od ovih tipova proizvoda ima svoje područje primjene odnosno ugradnje, što je veoma važno. Nekadašnja je podjela na “meki i “tvrdi” stiropor®, dovodila je do nesporazuma i građevinskih šteta. Zato je kod projektiranja, primjene i kupnje potrebno obratiti pozornost na identifikacijske oznake proizvoda i preporuke za primjenu. EPS – F je proizvod namjenjen posebno za sustave za vanjsku toplinsku izolaciju tzv. ETICS sustave. Priozveden je od blokova EPS posebno dugo dimenzijski stabliziranih, koji su izrađeni bez regenerata. Upijanje vode kod EPS-a je vrlo malo, što mu omogućuje ovako široku primjenu. U 1 m3 ima prosječno 98 % zraka i 3 – 6 milijuna zatvorenih ćelija, što ga ujedno čini i izvanrednim toplinskim izolatorom. EPS je teško zapaljiv materijal, i njegovo svojstvo nezapaljivosti mora biti sukladno specifikaciji navedenoj u normi HRN EN 13163:2002 (HRN EN 13501-2:2002, HRN EN ISO 11925 – 2:2002). Neopterećene ploče se mogu kratkotrajno izložiti temperaturi od 95 °C, trajna otpornost kod manjih opterećenja postiže se do temperature od 85 0C. Kod opterećenja većih od 20 kN/m2, EPS tlačne čvrstoće do 70 kPa preporučljivo je ne izlagati temperaturi višoj od 80 0C, odnosno 85 0C za EPS tlačne čvrstoće iznad 70 kPa. Ekspandirani polistiren (EPS) je kemijski nestabilan u prisustvu organskih otapala koja razaraju strukturu, odnosno otapaju polistiren (PS). Na ovo svojstvo su svi proizvođači dužni upozoriti kupce. Organska otapala su prisutna u razređivačima boja, nekim tipovima ljepila (većina ljepila za gumu i plastiku) te u nekim tipovima boja. Uobičajena građevinska ljepila, mortovi ili cementni estrisi, sa ili bez dodataka vodenih disperzija, mogu se slobodno upotrebljavati. Detaljna uputstva daju proizvođači ljepila odnosno mortova, obzirom na kemijski sastav proizvoda. Treba izbjegavati bitumenske mase zagrijane na temperaturi većoj od 70°C. EPS se ne polaže u vrući bitumen, već se mora pričekati da se bitumen malo ohladi. Također, vrući bitumen se ne nanosi izravno na ploče. Kod izvedbe hidroizolacijske zaštite, EPS ploče se kaširaju bitumenskim trakama s tim da se kaširanje jednostavno i ekonomično radi na gradilištu (ili se vruća bitumenska masa točkasto nanosi na izolacijsku traku i onda zalijepi na EPS, ili se samoljepive izolacijske trake nalijepe na EPS). Kondenzacija vodene pare je problem koji se javlja u objektima bez toplinske izolacije; takvi objekti ne zadovoljavaju tehničke propise, a moguć je i nastanak štete. Vanjske građevne dijelove grijane zgrade treba toplinski izolirati najmanje toliko da, zbog kondenzacije vodene pare nastale difuzijom unutar građevnog dijela, ne nastane građevinska šteta, a isto tako da temperatura unutrašnje površine građevnog elementa bude viša od temperature rosišta zraka u prostorijama (100% vlažnost). Poželjno je da, radi sprečavanja razvoja mikroorganizama, ne prelazi niti razinu od 80% vlažnosti na unutrašnjoj površini. Zimi je, u grijanim prostorijama, parcijalni tlak vodene pare veći od parcijalnog tlaka vodene pare vanjskog zraka. Vodena para zato prelazi iz područja višeg u područje nižeg tlaka vodene pare. U slučaju nedovoljno toplinski izoliranih vanjskih zidova ili stropova, u kontaktu ohlađene unutrašnje površine s toplim unutrašnjim zrakom može doći do kondenzacije vodene pare na unutrašnjoj površini objekta (površinska kondenzacija). Kod nepovoljnog pozicioniranja toplinske izolacije, s unutrašnje, toplije strane zida ili stropa prema negrijanom ili vanjskom prostoru, moguća je i pojava kondenzacije vodene pare unutar konstrukcije. Pri tom nastaju građevinske štete i unutar elemenata (truljenje, navlaženost slojeva, opadanje toplinsko-izolacijskih svojstava). Difuziju vodene pare i unutrašnju ili površinsku kondenzaciju treba proračunati za svaki grijani građevni dio zgrade koji graniči sa vanjskim zrakom ili negrijanim prostorom. Kada je površinska temperatura zida/stropa niža od temperature točke rošenja zraka u prostoriji, već i za minimalno povećanje vlažnosti iznad normalne, na površini se u dodiru sa toplim i vlažnim zrakom iz prostorije kondenzira vodena para i nastane kondenzat. Taj problem je posebno prisutan kod toplinski neizoliranih područja u vanjskim obodnim pregradama, takozvanim konstruktivnim toplinskim mostovima (primjerice: toplinski neizolirani armiranobetonski serklaži u zidovima od blok opeke). Na ovaj proces utječe i prozračivanje prostorija. Česti su slučajevi ugradnje PVC ili metalne stolarije koja ne zadovoljava propisima glede dozvoljenih izmjena zraka. Posljedice su dobro poznate, ali često nisu prepoznate. To je nastanak mikroorganizama (gljivica i plijesni), bubrenje i otpadanje boje i žbuke sa zidova, nedozvoljeno vlaženje građevnog elementa. U ovakvim mikroklimatskim uvjetima boravak je u prostorijama nezdrav i neudoban. Razlog za nastanak površinskog kondenzata, pa tako i razvoja mikroorganizama, su građevni vanjski elementi nezadovoljavajućeg toplinskog otpora, toplinski mostovi, nedovoljno izolirani ili neizolirani betonski nadvoji iznad prozora, stupovi na uglovima zgrade, serklaži, vijenci, a pogotovo istake balkona i zidova i dr. Kad jednom nastanu, gljivice i plijesni se, bez dodatne toplinske izolacije vanjskih građevnih dijelova zgrade, ne mogu trajno ukloniti. U takvim je slučajevima toplinsku izolaciju potrebno ugraditi sa vanjske strane. Premazi i slični proizvodi neće spriječiti nastanak površinske kondenzacije, mogu samo kratkotrajno djelovati na nastale produkte kondenzacije (mikroorganizme), bez učinka na udobnije i zdravo stanovanje i uštedu energije. Potrebno je obratiti pozornost i na kemijsku formulaciju ovih proizvoda.